El Komandante vs. El Prezidente

Piše: Nikola Banićević
 

Hladni novembarski dani 1961. godine odgovarali su Hladnom ratu. Dok se u Vašingtonu iza zatvorenih vrata okuplja uski krug ljudi oko predsjednika Kenedija, na stolu se nalazi plan čiji je krajnji cilj rušenje Fidela Kastra. Operacija nosi kodno ime "Mungos". Na njenom čelu nalazi se general Edvard Lansdejl, čovjek kojeg su američke službe smatrale ekspertom za tajne ratove. Nekoliko stotina kilometara južnije, u Havani, Kastro prima izvještaje svojih obavještajaca, uvjeren da nakon Zaliva svinja slijedi novi pokušaj njegovog uklanjanja. CIA je razrađivala više načina atentata: od diskretne eliminacije putem otrova, preko diskreditacije i psihološkog pritiska do sabotaža. Kastro će u jednom od svojih govora kasnije reći: "Preživio sam njihove planove, ali oni nikada nisu prestali da postoje." Dvije prijestonice, razdvojene morem, ulazile su u sukob koji će ubrzo svijet dovesti do ivice nuklearnog rata.

Odnos SAD prema Kubi već decenijama nadilazi klasične okvire spoljne politike i sve više liči na politički sistem zatvorenog kruga, u kojem se odluke donose između ideologije, unutrašnjih izbornih kalkulacija i istorijskog, inercijskog nasljeđa. Prvi i možda najvažniji nivo ovog odnosa nalazi se unutar same američke političke slike, posebno u saveznoj državi Floridi. Kubansko-američka zajednica, koncentrisana u području Majamija, predstavlja jedan od najorganizovanijih i politički najuticajnijih dijasporskih lobija u SAD. Njena specifičnost nije samo u brojnosti ili ekonomskoj snazi nego i u tome što ima direktan uticaj na predsjedničke izbore. Florida je decenijama jedna od ključnih "sving" država, a u takvom političkom okruženju svaki blok birača koji može preokrenuti rezultat dobija nesrazmjerno veliki značaj. Zato Kuba, iako geografski i strateški relativno mala tema u globalnoj američkoj politici, u unutrašnjem političkom smislu postaje pitanje izbornog opstanka. U praksi to znači da stavovi kubansko-američke zajednice, posebno starijih generacija koje i dalje zagovaraju tvrdu liniju prema Havani, snažno oblikuju stavove i demokratskih i republikanskih kandidata. Primjer toga bio je vidljiv u više izbornih ciklusa, uključujući i 2020. i 2024. godinu, kada su republikanski kandidati ciljano zaoštravali retoriku prema Kubi kako bi učvrstili podršku u južnoj Floridi. Kuba tako prestaje biti samo pitanje spoljne politike i postaje unutrašnji izborni mehanizam SAD, gdje se geopolitika prelama kroz vrlo konkretne glasove u jednoj saveznoj državi.

Kapi života

Drugi nivo razumijevanja ovog odnosa jeste ideološki, naslijeđen iz Hladnog rata. Embargo prema Kubi, koji traje više od šest decenija, jedan je od najdugovječnijih sistema sankcija u modernoj istoriji međunarodnih odnosa. Njegova posebnost nije samo u trajanju nego i u tome što je preživio potpuno promijenjene globalne okolnosti: kraj bipolarne podjele svijeta, transformaciju latinoameričkih režima, pa čak i promjene u samoj prirodi globalne ekonomije. Čak i kada su postojali pokušaji redefinisanja odnosa, kao u vrijeme administracije predsjednika Obame, sistem je pokazao izuzetnu otpornost. Promjena predsjednika u Vašingtonu nije automatski značila promjenu politike, jer su Kongres, zakonski okvir, interesne grupe i politička inercija stvarali ograničenja koja su nadilazila izvršnu vlast. Tako se formirala svojevrsna "inercija sankcija", u kojoj je lakše održavati postojeće stanje nego ga mijenjati, bez obzira na realne efekte takve politike na terenu.

Treći nivo ove priče jeste aktuelni pristup administracije predsjednika Trampa. Njegova politika prema Kubi često se opisuje kao povratak tvrđoj liniji, ali u suštini ona je nastavak postojećeg sistema kroz njegovo dodatno zaoštravanje. Ograničenja putovanja, pooštravanje finansijskih transfera i dodatne mjere prema kubanskim državnim i vojnim strukturama nisu predstavljale novi koncept, već pojačanu verziju već postojećeg okvira. Ključno je da i ova politika ostaje duboko ukorijenjena u unutrašnjopolitičkim potrebama, prije svega u potrebi da se odgovori na očekivanja konzervativnog biračkog tijela u Floridi. SAD su u četvrtak proglasile nove ekonomske sankcije. One se odnose na kubanskoga predsjednika Migela Diaz-Kanela, njegove članove porodice i uticajne ljude iz porodice Kastro. Ova odluka pojačala je pritisak na kubansku vlast. Sankcijama su obuhvaćeni i Raul Kastro, jer, prema mišljenjima obavještajnih krugova u SAD, on i dalje ima uticajnu ulogu u donošenju političkih i strateških odluka. Na udaru sankcija su neka ministarstva, te Kubanski institut za prijateljstvo s narodima, agencija Amistur Kuba i Odbori za odbranu revolucije. Konačno, sankcije će, prema odluci, biti nametnute i svakom subjektu koji krši navedene zabrane, kako bi se suzbile radikalne aktivnosti na ostrvu.

Kuba nije samo relikt Hladnog rata, niti periferno pitanje američke spoljne politike. Ona je, u suštini, ogledalo unutrašnjih tenzija američkog političkog sistema, u kojem se spoljne odluke često donose kao produžetak unutrašnjih izbornih kalkulacija. Dok se globalni kontekst mijenja, a prioriteti američke politike pomjeraju ka Indo-Pacifiku, Rusiji ili Bliskom istoku, Kuba ostaje zamrznuta tačka kontinuiteta.

Autor je doktor političkih nauka, predavač na Univerzitetu Donja Gorica